KERBELA I SMRT HZ. HUSEJNOVA

Kenan Čemo

 

 

 

 

Uvod

Učeništvo i smrt Pejgamberova, s.a.v.s.,

unuka h. Husejna, njegove porodice i

drugova mu vjernih, na Kerbeli 10.

muharrema 61. godine po Hidžri, iznimno

je važan događaj muslimanske povijesti, do

danas obilježavan 10. muharrema svake

godine sječanjem na tragediju

Poslanikova, s.a.v.s., ehli-bejta (porodice),

osobito među sufijama i napose unutar

šiijskog duhovnog toposa. Kod ovih

potonjih se razvila i posebna manifestacija

sječanja i učestvovanja u imamovoj muci,

poznata kao et-Ta'zijje (pasija, golema

žalost) čiji sastavni dio čine i ulične

procesije u kojima ljudi pjevaju, plaču, a

poneki se i bičuju u nakani da što dublje

dožive h. Husejnovo mučeništvo. Inače, za

Dan ašure 10. muharrema se uz svakog

Božijeg poslanika vezuje neki od krupnih

događaja, tako da je taj dan još za vremena

Muhammeda, s.a.v.s., obilježavan postom

i ibadetom.

Vrednote i nezamisliva duhovna veličina

Poslanikove, s.a.v.s., uže porodice (ehli-

bejt) i njena potomstva je prebogato

iskazana svetim Tekstom, Qur'anom i

Hadisom, a Poslanikova, s.a.v.s., oporuka

u vezi nje je krajnje nedvosmislena. I

pored toga, većina njih je za života svoga

trpjela svakojaka šikaniranja od strane

državnog establišmenta, uskraćivanje

temeljnih ljudskih prava, uklanjanje iz

javnog života, eda bi na kraju mnogima od

njih na krajnje podmukao način i život bio

oduzet.

 

Stanje koje je prethodilo događaju na Kerbeli

Nakon vladavine četverice pravednih halifa poslije Poslanikove, s.a.v.s.,

smrti na vlast dolazi Mu'āvija s kojim počinje diktatura dinastije

Umejjada iz novog centra u Damasku. Njihov stalni trn u oku bijaše

Poslanikov, s.a.v.s., ehli-bejt koji je u bogobojaznom narodu uživao

veliki ugled. Oni tako počeše živjeti u okolnostima skrivanja, progona i

agonije. Smrću Mu'āvije sredinom 60. godine po Hidžri, uzde hilafeta

preuzima njegov razuzdani sin Jezīd. Skoro svi klasični muslimanski

povijesničari i svjedoci tog vremena mu pririču veliku odanost alkoholu,

noćnim pijankama i priležnicama, raspojasanu narav, zlu ćud i nisku

intelektualnu moć. Jednom riječju, njegovom pojavom zulum

vladajućih struktura doseže svoj vrhunac.

Dolaskom na vlast, Jezīd nalaže svome upravitelju Medine iznuđivanje

prisege na vjernost (bej'a) h. Husejna. H. Husejn odbija priseći na

odanost nosiocima nepravde i tiranije te izmiče u Mekku, u sigurnost

Božije Kuće. H. Husejnu počinju stizati pisma iz iračkog grada Kufe,

grada u kojem je još uvijek živio duh pravednog hilafeta h. Husejnova

oca Alije, r.a.  U pismima stanovnici Kufe izražavaju svoju podršku

imamu Husejnu i pozivaju ga da dođe u Kufu i povede narod ispravnim

putem. Sadržaj nekih od tih pisama je i do danas sačuvan. H. Husejn im

šalje kao izaslanika sina svoga amiđe Muslim ibn 'Aqīla da preuzme u

njegovo ime prisegu na vjernost. Došavši u Kufu prisegu mu je učinilo

oko 30 000 duša.

U to vrijeme Irakom je upravljao Jezidov namjesnik 'Ubejdullāh ibn

Zijād sa sjedištem u Basri. Nedugo iza toga i sam h. Husejn se odlučuje

za put prema Kufi. 'Abdullāh ibn 'Abbās, r.a., i ostali su ga savjetovali da

ne ide, bojeći se za njegov život i spletki Jezīdovih. No, h. Husejn je znao

da mora ići. Bio je svjestan da je njegova smrt neizbježna. Na dan et-

terwijje (8. zu-l-hidždžeta) 60. godine po Hidžri, zajedno sa svojom

porodicom i iskrenim drugovima zapučuje se prema Iraku. Dok je još bio

na putu, 'Ubejdullāh ibn Zijād po nalogu Jezīdovu moćnom

potkupljenom vojskom uspostavlja kontrolu nad Kufom smaknuvši h.

Husejova izaslanika Muslim ibn 'Aqīla i njegova bliskog prijatelja,

domaćina kod kojeg je odsjeo u Kufi Hānī ibn 'Urweta. Njihove glave su

poslate Jezīdu u Damask a njihova za konje vezana tijela su vukli

ulicama Kufe. Grad je stavljen pod strogi nadzor.




Kerbelska sramota i užas

Na nekoliko dana hoda od Kufe kod mjesta el-Qatqatāne h. Husejnu

stižu vijesti o dešavanjima u gradu. Saznavši da se primakao gradu,

'Ubejdullāh u susret h. Husejnu šalje svoga agenta 'Umer ibn Sa'd ibn

Abī Weqqāsa na čelu regimente od 4000. konjanika da zaustavi h.

Husejna zajedno sa pratnjom i prepriječe im put do vode, tj. obala

Eufrata. Oko sedamdeset kilometara od Kufe u pustinjskom mjestu

zvanom Kerbelā dana 2. muharrema 61. godine po Hidžri, h. Husejn

zajedno sa svojom porodicom, čeljadi, ženama i malom grupom vjernih

drugova biva opkoljen. Osam dana ostaju opkoljeni na malom prostoru

bez vode dok se broj neprijatelja sve više povećavao. Početkom noći 10.

muharrema, h. Husejn dopušta svima onima koji to žele da izvuku živu

glavu pod okriljem noći, no svi ostaju uz svoga imama. Tu čitavu noć h.

Husejn i drugovi mu provode u namazu i ibadetu. Oni su bili stameniti i

nepokolebljivi na putu istine.

Rađanjem zore 10. muharrema, na Dan ašure, otpočinje  krvoločni

napad bezumnog neprijatelja na šačicu Poslanikove, s.a.v.s., obitelji i

pristaša. Uz h. Husejna su bila 32. konjanika i 40. pješaka, ili nešto malo

više. Zastavu je nosio h. Husejnov brat po ocu el-'Abbās. Neravnopravna

bitka između nosilaca Božanskog nura i zaludjelih krvoloka je plamtjela.

H. Husejnovi mlađahni sinovi, rođaci i ashabi su uz svog imama žedni,

gladni i iscrpljeni pružali žestok otpor napadačima. Dan je već uvelike

odmicao a drugovi h. Husejna su padali na zemlju, jedan za drugim.

Ostao je još samo ehli-bejt. Prvi od njih je poginuo h. Husejnov sin 'Alī,

poznat i kao 'Alī el-Ekber. Potom je poginio 'Abdullāh, sin Muslim ibn

'Aqīla. Iza njega je kao šehid pao 'Adijj ibn 'Abdullāh ibn Dža'fer, potom

'Abdurrahmān ibn 'Aqīl ibn Ebī Tālib, potom Muhammed ibn 'Aqīl,

potom el-Qāsim i Ebū Bekr, sinovi h. Husejnova brata Hasana, te h.

Husejnova braća s očeve srane 'Abdullāh, Dža'fer i Osman. Uz h.

Husejna ostade još samo njegov brat el-'Abbās sve dok i on nije

poginuo. H. Husejn ostade sam. Skinuo je sa ranjene glave sabljom

napuklu kacigu i na glavu stavio 'imāmu, ehli-bejtski turban. Nastao je

tajac. Čuo se samo jecaj djece i plač žena dok su njihovi šatori gorjeli. H.

Husejn priđe šatoru svoje sestre Zejnebe i zatraži da posljednji put vidi i

u uplakane oči poljubi svoje najmlađe dijete. Dok ga je primicao prsima

u zagraljaj, strijela pogodi dijete u grlo.

H. Husejn shrvan bolom, zadobivenim ranama i nesnošljivom žeđu se

pokuša primaći izvoru vode kojeg je zaposjeo neprijatelj. Bio je sam. Oko

njega su ležala tijela vjernih mu drugova. U tom trenutku ga pogodi

strijela u njegova mubarek usta, prođe na potiljku i on pade.  Zločinci

pohitaše k njemu, sasjekoše ga i glavu njegovu plemenitu odrubiše.

Masakar je priveden kraju. Tijelima poginulih su odsječene glave, nih

ukupno 72. Njihova obezglavljena tijela su zločinci svukli i ostavili na

zemlji bez ukopa. 'Umer ibn Sa'd je potom naredio svojim plaćenicima

da se h.Husejnovo tijelo pregazi konjima po prsima njegovim i leđima.

H. Husejnov harem je poharan a šatori spaljeni. Žene i djeca kojima je

život bio pošteđen odvedeni su s poniženjem pred 'Ubejdullāh ibn

Zijāda, a potom, zajedno sa glavama časnih šehida u Damask Jezīdu,

sinu Mu'āvije. Jezīd ih je, plašeći se gnjeva naroda, pustio na slobodu

uputivši prema Medini. Tijela časnih šehida Kerbele su ležala u pustinji

tri dana sve dok ih lokalni seljaci iz plemena Benū Esed nisu pokopala.




Završne riječi

Tragedija Kerbele se prema julijanskom kalendaru odigrala 10. oktobra

680. godine u srijedu. H. Husejnu je tada bilo 55. godina. Uz njega su

poginula i četiri od petero njegovih mlađahnih sinova, od kojih je

najmlađi još uvije bio dojenče. Allahova Volja je htjela da na Kerbeli

preživi h. Husejnov dvadesetdvogodišji sin 'Alī Zejnu-l-'ābidīn koji

bijaše teško bolestan i nesposoban da nosi oružje. Među zatočenicima i

svjedocima Kerbele se nalazio i njegov četverogodišnji sin Muhammed

el-Bāqir. Užas Kerbele je preživio i jedan od sinova h. Husejnova brata

Hasana, Hasan el-Musennā. On je teško ranjen ležao među poginulim

drugovima.

Veli se kako je na Dan ašure 61. godine po Hidžri Umm Seleme, časna

Poslanikova, s.a.v.s., supruga, osječajući smrt h. Husejna pustila bolni

krik u Medini. Naime, još Ahmed ibn Hanbel i et-Taberānī u svojim

zbirkama hadisa bilježe hadis Umm Seleme koja pripovjeda: ''Sjedio je

jednog dana Vjerovjesnik, s.a.v.s., sam u mojoj kući zajedno sa mnom

kad mi reče: 'Neka mi nipošto niko sada ne ulazi, te deder pripazi na

vrata!' Ja tako i postupih. Međutim, naiđe h. Husejn (koji tada bijaše još

malo dijete) i navali da uđe u kuću, te naposlijetku uspjede u tome a da

ja nisam ni primjetila. Potom začuh jecaje i prigušeni plač Poslanikov, s.

a.v.s. Uđoh u sobu, kad u njegovu krilu sjedi h. Husejn, a Poslanik, s.a.v.

s., plače i miluje dijete po glavi, pa reče: 'Upravo je melek Džibril bio

ovdje i upitao me: Da li ga voliš (tj. h. Husejna)? Odgovorih da volim, a

on reče: Tvoj ummet će ga ubiti na zemlji zvanoj Kerbelā, a ako hoćeš

pokazat ću ti i mjesto njegova smaknuća. Utom Džibril prinese gruman

crvene zemlje sa Kerbele.' Ja sam ga umotala i sačuvala u dijelu svoje

odjeće.'' U drugoj verziji istog hadisa se veli kako je Umm Seleme, r.a.,

zemlju sa Kerbele sačuvala u flašici, a Muhammed, s.a.v.s., joj rekao:

''Kad se ova zemlje pretvori u krv znaj da je Husejn ubijen!''

Sama riječ Kerbelā je, kažu, nastala od riječi kerb i belā, što znači jad i

tuga.Tragedija Kerbele je zasigurno vrhunac žrtve Poslanikova, s.a.v.s.,

časnog ehli-bejta na putu istine. Njihova vjera u Allaha, stamenitost u

istini i vjera u Božiji Sud su za ljudski um nedosezivi. Kerbelā je vječno i

neiscrpno vrelo za čovjekovo nadvijanje nad svojom osobnošću i

razgoličenošću. I na kraju, Kerbelom nije prekinuta loza ehli-bejta.

Allahova je odredba da ona sija do eshatološke jeseni svijeta, kao što

Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Moj ehli-bejt je poput zvijezda. Kad jedne zađu,

druge se pojave na nebu.''

Bektashi Cloud

User login

Navigation

Who's online

There are currently 0 users and 13 guests online.