Husejnova smrt

''Da li postoji neko ko će nam pomoći? Da li postoji

neko ko će pružiti zaštitu ženama i nejači iz Pejgamberove

familije?'', čule su se njegove riječi.

Zvuk bubnjeva je još uvijek održavao isti ratni ritam.

Kada se vratio među šatore, Ummi Rubab ga je pozvala i

pokazala mu na kolijevku gdje je ležao Ali Asgar, beba stara oko

šest mjeseci. Svaka minuta je povećavala agoniju djeteta za kojeg

je bilo sigurno da će uskoro umrijeti od žeđi. Husejn uzima sina,

zamotaje ga u ogrtač i kreće ka neprijateljskim položajima da

moli za koju kap vode.



''O vojnici Kufe i Damaska, došao sam do ovog mjesta na poziv

vašeg naroda da im predočim islamsko učenje. Umjesto da nas

ugostite vi ste nas izdali. Spriječili ste nas da dođemo do vode u

zadnja tri dana. Pobili ste mi prijatelje, rođake, braću i sinove. Po

vama mi smo krivi za zločin jer se odbijamo pokoriti tiraninu

Jezidu.

Ovo dijete koje držim pred vama nije počinilo nikakav zločin.

Zadnja tri dana nije okusilo vode i sada ga gledam kako umire od

žeđi. Islam je vjera koju tvrdite da slijedite, pa vas u ime islama

molim da mu podate nekoliko kapi vode i spasite ga da ne umre.

Siguran sam da mnogi od vas imaju djecu ovog doba, pa za

ljubav vaše djece dajte mu da pije.''



Odjednom se desi mrtva tišina. Primijećeno je komešanje

među vojnicima sa druge strane. Svijest ljudskosti nije mogla da

se ne probudi. Dosta je bilo dosta - kako opravdati nepravdu prema nevinom

djetetu. Počeli su prilaziti 'Amru Saadu i tražiti da se djetetu da

vode.



''Nema popuštanja, nema vode sve dok se na pokori.''

''Ali, šta dijete ima s tim!?''

Komandir je primijetio kolebanje među vojnicima.

''Gdje je Hurmala?'' - Amr je uzviknuo.

Trebalo je raditi brzo, jer će Husejnov govor prouzrokovati

pobunu. Kada je ovaj dobro uvježbani strijelac došao, Amr mu je

rekao:

''Hurmala, ućutkaj Husejna!''

Ovaj je uzeo luk, postavio strijelu i nanišanio u bebu.

Primijetio je ženu iza Husejnovog ramena koja je povirivala iz šatora. Ovo mu

poremeti koncentraciju.

''Ko je ona?'' - pitao se.

Odjednom mu pade na pamet  da to ne može biti niko drugi nego majka

mališana. Opet je podigao luk i nanišanio. I opet mu je ona privukla pažnju.

'' Zar ubiti dijete pred majčinim očima? - ponovo mu je ruka

klonula.

''Hurmala, zar želiš pobunu? Brzo nam pokaži šta umiješ i velika

te nagrada čeka!'' - reče Amr Saad.

Treći put se nije puno mislio: podigao je luk, nanišanio i otpustio

strijelu koja se zabola u Husejnovo rame prolazeći kroz dječakov

vrat.

Krv iz Ali Asgarovog vrata je prsnula po očevom licu, natapajući

mu bradu i slijevajući se niz grudi. Kratki trzaji ručicama i

nogicama poslije čega se mališanovo tijelo zauvijek umirilo.

''Moj sine, kako su se nisko spustili nemajući milosti ni prema

tebi, slabašnom i nevinom.''

Husejn se vraćao ka šatoru dječakove majke. Šta joj reći?

Umjesto gutljaja vode sinu su ti poslali strijelu koja je prolila

njegovu krv po žednom pijesku Karbale.

Vlastitim rukama ga je zakopao.

''Bože! Ti si mi svjedok da se nisam  kolebao ni trenutka u svojoj

dužnosti i u žrtvovanju najmilijih: djece i rođaka, uključujuči i

ovog zadnjeg, najmlađeg.''



Sada je došao trenutak da i sam krene. Pozvao je sestre

Zejnebu i Umme Kulsum, da se oprosti. I, Lejlu i Rubab, i

kćerke Kubru, Rukaju i Sukejnu.

''Zejnebo, došao je trenutak za koji te je majka spremala i o

kojem ti je babo govorio na samrtnoj postelji. Za mene je ovo

najtužniji trenutak, jer znam da za tebe najgore tek počinje. Ali,

ako bi mi se i ti sada pridružila, niko ne bi bio u stanju nastaviti

ono što sam počeo. Tebi ostavljam u brigu moje siročiće, i

udovice i djecu prijatelja koji su pali braneći me. Molim te da ih

tješiš i hrabriš.

Posebno te molim da se brineš o bolesnom Aliji Zejnul

Abidinu i Sukejni. Još ni jedan dan nije bila odvojena od mene.

Kada bude pitala za me molim te da je utješiš kako najbolje

možeš. Od kada je tražila od Abbaza da joj donese vode i

njegove pogibije, nije progovorila ni riječi. Kada dođete do vode

podaj njoj prvoj da pije. Neki od neprijatelja znaju za njenu

vezanost za mene, pa se bojim da se ne bi svetili pokazujući joj

moje mrtvo tijelo. Molim te da je pokušaš spasiti toga...''



Nije mogao više. Glas mu je zastajao u grlu. Za svaku

riječ je bio potreban napor.

''Brate, moli se Allahu da izdržim u svemu tome i da mi podari

snage da uradim sve što tražiš.''

''Kada se vratiš u Medinu reci prijateljima kako sam umro. Reci

im da su nas pobili žedne. Svaki put kada budu prinosili ustima

čašu s hladnom vodom neka se sjete nas i teške žeđi s kojom smo

umrli.''

Svaka Husejnova riječ je uzrokovala da plač žena bude jači i jači.

Kada je završio pružio je ruke ka sestri koja je nijemo pala u

njegovo naručje. Od malena su bili jako vezani tako da rastanak

nije bio lahak.



Sjetila se očevog lica i suza u njegovim očima kada joj je uzeo

ruke i poljubio, prvo u desnu pa u lijevu, u nježne zglobove i kao

za sebe rekao:

''Dijete moje vidim kako crvenilo okružuje ove zglavke od

grubog vlakna kojim će biti vezani.''

''Babo,'' rekla je pokazujući prema Abbazu,''zar mi se može nešto

desiti pored brata kao što je Abbaz!?''

Sada kada je Abbaz ležao pored rijeke bilo joj je jasno kakva je

sudbina čeka.



Husejn obilazi svaku ženu, svaku udovicu i siroče

prijatelja da bi se oprostio. Onda dolazi do Fizze, svoje vjerne

dadilje iz djetinjstva. Kada je hazreti Fatima bila na samrti tražila

je od Fizze da joj obeća da neće nikad napustiti Husejna. Od

Fatimine smrti on joj je bio kao sin. Tražili su da zbog starosti i

iznemoglosti ne napušta Medinu, ali je nisu mogli nagovoriti da

se rastavi od Husejna. Kada se odvojio pala je u nesvijest.

Nekoliko žena je prišlo da joj pomognu. U grudima se srce

lomilo.

Husejn je polahko prišao šatoru u kojem je ležao bolestan Alija

Zejnul Abidin. Kada je svjetlost pala po njegovom licu otvorio je

oči i ugledao nekog kako stoji pored kreveta. '

''Sine, to sam ja.''

S mukom se pridigao i kada su se oči navikle na svjetlost počeo

je da prepoznaje očevu priliku. Ali, u kakvom je to stanju bio!?

Nijedna dlaka na njegovoj bradi nije bila nego sijeda, na licu su

mu bile urezane duboke bore koje nije vidio samo nekolio dana

prije. Njegova leđa pogrbljena, tijelom prolazili drhtaji, glas

nekako dubok i promukao, a košulja umrljana krvlju.

''Babo, šta se desilo? Gdje je Abbaz, gdje Alija Akber, gdje

Kasim, gdje su ostali? Zar su dopustili da ti se nešto desi?''

Sve ovo vrijeme dok su napadi trajali Zejnul Abidin je ležao u

nesvijesti. Kada je pokušao da se podigne slabost mu nije

dozvoljavala, tako da je bio primoran samo posmatrati oca kako

se udaljuje, nemoćan da pomogne.



Kada se Husejn učio jahati poslanik Muhammed, s.a.v.,

mu je poklonio ždrijebe koje se zvalo Zuldženah. Taj isti konj,

mada dobro ostario, bio je i danas u njegovoj službi. Kada je

Husejn uzjahao i podboo konja, životinja je odbila da se pokrene.

Prvi put da se tako nešto desi. Poslije nekoliko bezuspješnih

pokušaja, Husejn primijeti da konj poginje glavu i gleda pozada.

Kada je i sam pogledao ugledao je petogodišnju kćerku kako se

drži za nogu konja. Odmah je sjahao i uzeo dijete u naručje.



Djevojčica je plačnim glasom govorila:

''Babo, kuda ćeš? Adže Abbaz je otišao po vodu i nije se više

vratio. Vidiš, ja nisam više žedna, zato ne trebaš nikuda  ići.''

Odveo ju je do šatora i povjerio majci.

Ponovo je uzjahao i krenuo. Nije mogao dopustiti da neprijatelj

ponovo napadne logor koji sada nije imao nikakvu odbranu.

Zuldženah je sada pokorno slijedio pokrete uzda.



''Jezidova vojsko! Da li znate ko sam ja? Zar nisam jedini

unuk vašeg Poslanika? Zar nisam sin Alije i Fatime? Mnogi od

vas su vidjeli i čuli mog djeda kada je govorio o nama. Zar nas

on nije volio? Zar niste vidjeli Poslanika kako je plakao kada bi

me kakva bolest ili povreda zadesila? Muhammeda više nema, ali

tu sam ja. Nemate pravo zaboraviti i zanemariti moj položaj.

Povrijedili ste me tako što ste mi bezmilosno pobili sinove,

braću, rođake i vjerne prijatelje. Čak Aliju Asgara, moje nevino

dijete. Svaki od naših je bio ubijen dok mu je žeđ pržila utrobu.

Islam vas uči da prije nego zakoljete bilo koju životinju

obavezno vam je da joj ponudite vodu. U ime Allaha vas pitam

šta sam učinio i čime sam zaslužio sve to? ...''



''Husejne, dosta je bilo priče. Ti dobro znaš zašto: pokori se i

prihvati kao što su i svi učinili. Evo, i sada ti je ponuđeno da

prihvatiš Jezida kao halifu, kao svog vođu i vođu muslimana.

Podvrgni se novoj upravi i novim pravilima, i biće ti obećana

sigurnost, tebi i tvojoj familiji. U drugom slučaju podaj glavu i

svoje najmilije u roblje. Na tebi leži odgovornost.''



''Da li stvarno očekujete da prihvatim njega za koga i sami znate

da je pijanica i propalica i koji tvrdi da je nasljednik poslanika

Muhammeda, Allahov mir neka je njemu i porodici njegovoj? I

prijetite mi glavom i porodicom!? Nikad, znajte da su u našoj

kući Kur'an i islam uvijek bili na prvom mjestu, pa tek onda naše

glave, imovina, čast i ponos. O vi koji tvrdite da ste

Muhammedovi sljedbenici, da li vjerujete u Sudnji Dan? Da li

znate da ćete tamo sresti moga plemenitog djeda Muhammeda,

moju majku Fatimu i mog oca Aliju? Šta ćete im reći kada vas

budu pitali za koji zločin ste me ubili? Razmislite, vi koji se

zovete muslimanima!  Kao što je uvijek bio običaj kod moga

djeda i oca, i ja vas pozivam da se pokajete i zatražite oprost od

Allaha. Nema grijeha koji ne može biti oprošten ako je pokajanje

iskreno. ''



''Husejne čuli smo dosta od tebe. Pričaš nam mnogo o prošlosti.

Ono što je bilo bilo je. Nema više Muhammeda, ni Fatime, a ni

Alije.  Znamo ko su oni bili, ali vremena su se promijenila. Ne

pokušavaj da nas pridobiješ, jer te, kao što i sam vidiš, niko ne

sluša.''

Onda se Amr Saad obraća vojnicima.

''Hrabri halifini vojnici, Allah nam je odredio vođu i naredio da ga

slušamo. Danas je velika pobjeda na domaku - kraj bitke u

kojoj smo zaslužili pohvale i nagrade. Uzrok rata je bio ovaj

ovdje, sin plemenitih roditelja, ali koji ih sada koristi za vlastite

ciljeve. Mi smo ljudi islama i njegovi zaštitnici. Mi slijedimo

poruku koju je Allah poslao po Muhammedu, a Allah daje moć kome

On hoće.''

Naređenje iz Kufe je bilo: ''Ako se ne pokori, odsjec´i mu glavu, a

rebra i kičmu izlomiti konjskim kopitama!''

Husejn je polahko usmjerio konja prema Amru Saadu na

čijem licu su se pojavili znakovi straha.

''Da li bi ti prihvatio borbu?'' pitao je Husejn.

''Da li je neko spreman od vas da prihvati borbu?'', Husejn je

pogledom prelazio preko lica vojnika koji su, oni u prvim

redovima gledali u zemlju, a oni iza u leđa onih naprijed.

''Za njegovu glavu je velika nagrada,'' neko dobaci od pozada.

''Jeste, za nju vam je nagrada'', Husejn je govorio dok je tjerao

konja ka njima, ''ko c´e doc´i da uzme nagradu?''

Počeli su odapinjati strijele koje su nemilosrdno pogađale.

Zuldženah je bio ranjen tako da je Husejn bio prinuđen sjahati.

Ali, još uvijek, svaki vojnik koji bi prišao okusio bi sablju,

naslijeđe Alije ibn Abi Taliba. Počeli su da bacaju na njega sve

čime su raspolagali - koplja, kamenje, strijele ...

Kada je tijelo palo na zemlju, kažu svjedoci, da od silnih

zabodenih strijela nije dodirivalo zemlju. Kada su došli do njega,

bio je u sedždi. Čelo položeno za zemlju, tijelo oslonjeno na

koljena i ruke. Usne su se micale tako da su željeli da čuju šta je

govorio u posljednjim trenucima.

''Gospodaru moj, Ti si mi svjedok da sam ispunio zadatak bez

dvoumljenja, žalbi, nezadovoljstva ili slabosti. Gospodaru moj i

Gospodaru svih, pokoravam se Tvojoj odluci i predajem se

Tvojoj odredbi.''



'' ... i ako se ne pokori, odsjec´i mu glavu, a rebra i kičmu izlomiti

pod konjskim kopitama ....''



Svi su se okupili stojec´i u krugu. Čekali su da vide. Evo i njega,

Šimr prilazi i iza pojasa izvlači nož. Prilazi tijelu, rukom razgrc´e

zabodene strijele i sjeda mu na leđa. Lijevom rukom hvata ga za

kosu i povlači prema sebi, desna ruka sa oštrim sječivom se

podvlači ispod vrata...

Bektashi Cloud

User login

Navigation

Who's online

There are currently 0 users and 48 guests online.